Stanovnici sela Akjol u okrugu Dargečit u Mardinu, otkrili su masovnu grobnicu u kojoj su posmrtni ostaci desetaka ljudi u pećini u zaseoku Gulbič. Smatra se da su to kosti kurdskih civila koje je JITEM (Turska žandarmerijska obavještajna služba) otela i ubila tokom 90-ih.
Rođaci žrtava „neidentifikovanih ubistava“ koji žive u regionu podneli su zahtjev u obliku peticije tužilaštvu u Dargečitu da utvrdi kome su pronađeni ostaci pripadaju. Turski vojnici i pravnici iz Mardin ogranka udruženja za ljudska prava (IHD) otišli su u pećinu na pregled i kosti su poslate u Institut za sudsku medicinu u Istanbulu na ispitivanje. Erdal Kuzu, jedan od pravnika koji se bavi slučajem „Dargeçit JITEM“; „Kosti će biti pregledane. Podnijeli smo zahtev Tužilaštvu Dargečita da otkrijemo da li kosti sadrže DNK uzorke ubijenih 90-ih.“
Priče o nestalim tijelima i masovnim grobnicama mogu se čitati kao kratka istorija Kurda, koje Turska doživljava kao prijetnju svojoj neograničenoj moći, barem od osnivanja države. Iako je smrt oduvijek bila elementarni dio kurdske oslobodilačke borbe, uvijek obilježen ciklusom otpora i represije, Kurdi nisu samo umrli u borbi protiv života nedostojnog čovjeka, već im je uskraćena i dostojanstvena smrt i dostojanstven ukop. Pogotovo devedesetih godina prošlog vijeka, kada je prljavi rat turske države protiv PKK bio posebno krvav, nestalo je na hiljade ljudi – seljana, novinara, političara, boraca za ljudska prava.
OKO 17 000 LJUDI JE „NESTALO“
Procjenjuje se da je oko 17 000 ljudi „uklonjeno“ od strane „nepoznatih počinitelja“ tokom ovog mračnog perioda, zakopani u masovne grobnice, pećine ili u napuštene industrijske pogone, bacani su na smetlišta, u bunare, jame puine kiseline ili, kao u Argentini, bacani iz vojnih helikoptera. Često su ih policija ili vojska hapsili kod kuće, ili su ih pozivali u lokalnu policijsku stanicu da „daju izjavu“ ili ih je vojska zatvarala nakon rutinske provjere na ulici. To je često posljednja stvar koju rodbina zna nestalim. Većina „ubistava nepoznatih počinitelja“ može se pripisati JITEM-u. To je naziv za neformalnu tajnu službu turske vojne policije koja je odgovorna za najmanje četiri petine neriješenih ubojstava u Sjevernom Kurdistanu i čije postojanje je turska država godinama negirala.
U slučaju otkrivenih kostura u Dargeçitu, pretpostavlja se da i su oni žrtve JITEM-a. Lokalitet se nalazi na samo nekoliko stotina metara od sela Altinoluk, gdje živi Irfan Yakut. Tamo je posljednji put vidio oca prije 27 godina. Yahya Yakut odbacio je seoski sistem straže i odbio se zalagati za interese turske države u Kurdistanu. Kao rezultat toga, našao se na meti paravojnih snaga i više puta mu je prijećeno smrću. Yahya Yakut je u septembru 1993. godine otišao u Konnju u potrazi za poslom. Da ga je pronašao, poveo bi porodicu. Ali Yahya Yakut nikad nije stigao u Konyu. Minibus u kome je putovao zaustavljen je već u Midjatu, okrug Mardin. Grupa muškaraca koji su lice prekrili snježnim maskama izvukla ga je iz vozila. Od tada mu se gubi svaki trag.
OVO NIJE PRVA MASOVNA GROBNICA U DAGEČITU „Posebno mi je važno kao sinu nestale osobe da se razjasni sudbina ubijenih, čiji su posmrtni ostaci sada pronađeni. Mnogi ljudi u regiji znaju priču mog oca. Zbog toga sam odmah obaviješten nakon otkrića masovne grobnice“, rekao je Irfan Yakut za ANF. „Odmah sam posjetio to mjesto i fotografirao. Prebrojio sam 30 lobanja, vjerovatno više njih tamo leži. Veliki broj ljudi je nestao u Dargečitu devedesetih godina. To nije prva masovna grobnica koja je ovdje pronađena.“
Udruženje za ljudska prava IHD je 2011. godine iscrtalo kartu s 253 mjesta posmrtnih ostataka 3.248 nestalih osoba koje su do tada pronađene u 21 kurdskom gradu. Među tim mrtvima je bilo i mnogo boraca gerilaca PKK-a koji su ubijeni tokom oružanih sukoba i nakon zarobljavanja od strane turske vojske. Sudbina većine ovih ljudi do danas nije rasvijetljena.
MASOVNE GROBNICE – STVARNOST GENOCIDNE KAMPANJE PROTIV KURDA U TURSKOJ
Masovne grobnice rano su se ustalile u Turskoj, kao tehnika neograničenog vladanja u ratu protiv Kurda i njihove oslobodilačke borbe. Godine 1925, samo dvije godine nakon osnivanja Turske Republike, sveštenik Šeik Said (Şêx Seîdê Pîran) i 47 drugova koji su vodili ustanak protiv nasilne politike turske države pogubljeni su u Amedu (Dijarbakir) i sahranjeni u anonimnu masovnu grobnicu. Dvanaest godina kasnije, Sejid Riza, glavni duhovni i plemenski vođa pobune u Dersimu, njegov sin Resik Hüseyin i petorica njegovih prijatelja u Elazjju, također su pogubljeni i pokopani u masovnoj grobnici čija lokacija ostaje misterija, kao u slučaju Šeika Saida.
MAJKU UDARIO OKLOPNI AUTOMOBIL Irfan Yakut pretrpio je još jedan udar sudbine 2018. godine, kada je njegovu majku Süphiye Yakut udarilo tursko oklopno vozilo dok je razgovarala sa skomšijsma ispred svoje kuće u Dargečitu. Teško je povrijeđena i zadobila više preloma. Nakon nesreće ostala je teško onesposobljena.
