Više od dvije hiljade godina etnički grčko stanovništvo živjelo je u pontskim planinama, danas dijelu turske crnomorske obale, sve dok se nisu suočili sa marševima smrti i etničkim čišćenjem od strane turskih snaga tokom i nakon Prvog svjetskog rata.
Kada je Mustafa Kemal Atatürk osnovao Tursku republiku 1923. godine, pokušao je izgraditi jedinstveni nacionalni identitet zasnovan na turskoj etničkoj pripadnosti i muslimanskoj vjeri, zbog toga su grčki hrišćani koji su ostali na Pontu i drugde bili prisiljeni da napuste zemlju. To je bio dio masovne razmene stanovništva sa Grčkom.
„Moj pradjed je došao kao izbeglica u Grčku 1923. godine“, rekao je Ahvalu u podkastu Nikos Michailidis, pontski grčki antropolog i muzičar koji je odrastao u Solunu. „Odgajali su me na pričama i uspomenama na crnomorsku regiju, i to je jedan od razloga zašto sam se zaista povezao s baštinom i muzičkom tradicijom tog regiona.“
Michailidis već godinama posjećuje Trabzunt, nekadašnji centar grčkog života na Pontu, proučava muziku pontskih grčkih muslimana koji su ostali u Turskoj, kao i muziku drugih etničkih manjina. Izjavio je da su te muzičke tradicije posljednjih godina doživjele manji preporod, više od 80 godina nakon što ih je osnivač Turske gotovo uništio svojim projektom oblikovanja nacionalnog identiteta.
„Zamolio je muzikologe da u Maloj Aziji prikupljaju pjesme kako bi stvorili tursku narodnu muziku“, rekao je Mihailidis.
Naučnici su prikupili neke od najpopularnijih pjesama pontske, kurdske, homshetsi armenske, lazske, gruzijske i arapske manjine. Za njih su napisani novi tekstovi na turskom jeziku. Prema Michailidisu, danas su mnoge turske narodne pjesme ukradene iz tih drugih etničkih tradicija, a Laz ili Gruzijac može se naći kako pjeva znatno drugačije stihove uz istu muziku kao i Turčin.
„Promenom jezika u turski, menja se i značenje pesme“, rekao je. „Kurdska pjesma o ljubavi postaje turska pjesma o patriotizmu.“
Prije nekih 40 godina, kako su Kurdi u Turskoj postali glasniji oko sticanja određene autonomije, počeli su ponovno prihvaćati svoje kulturne tradicije. Uključujući i povratak muzike na kurdskom jeziku, iako je ona bila zabranjena javno i privatno nakon vojnog udara 1980. godine.
Kurdski pjesnik i pjevač Šivan Perwer, koji je pobjegao iz Turske 1976. kako bi izbjegao progon zbog svojih pjesama u kojima je isticao ugnjetavanje svog naroda, bio je među najpopularnijim. Uprkos riziku od hapšenja, Kurdi su potajno dijelili kasete sa njegovom muzikom.
„Sjećam se da su mi kurdski prijatelji pričali da su se potajno okupljali u svojim kućama da bi slušali kasete Šivana Pervera“, rekao je Michailidis. „To je bio prvi put da su slušali svoje melodije na svom maternjem jeziku.“
Potreba za tajnošću nije bila tolika nakon 2002. godine, tokom prvih godina vladavine Redžepa Tajipa Erdogana i njegove Partije pravde i razvoja (AKP), kada je Turska krenula ka liberalnoj demokratiji kako bi osigurala pristupanje Evropskoj uniji.
„Tokom prvih godina Erdoganove vlade, stvari su se promijenile“, rekao je Michailidis, govoreći o etničkim manjinama. „Bilo im je dozvoljeno da slobodno pjevaju pjesme na svom maternjem jeziku.“
Ali otvaranje je zatvoreno kada je nasilje između države i Kurdistanske radničke partije (PKK), koja je pokrenula ustanak na jugoistoku Turske 1980-ih, nastavljeno sredinom 2015. godine. Ubrzo nakon neuspjelog puča 2016. godine, AKP se udružila s trenutnim parlamentarnim partnerom, krajnje desnom strankom Nacionalističkog pokreta (MHP) i prigrlila oštriji nacionalizam koji je suzbio većinu izraza ne-turskog identiteta.
„Čini se da se stvari ponovo vraćaju na staro. Država pokušava da opozove prava stečena u prethodnim godinama“, rekao je Mihailidis. „Oni postavljaju prepreke, posebno u pogledu izražavanja kurdske muzike i umjetnosti.“
Ahvalova kolumnistica Nurcan Baysal detaljno je opisala ovo neprestano gušenje kurdskog izraza, zbog čega je bila pritvorena u aprilu. Nastavak vojne ofanzive Turske protiv PKK-a i njegovih saveznika, upadi u Siriju, pa čak i prošlonedeljna preobrazbe istanbulske Aije Sofije u džamiju, pomogli su da turski nacionalizam ostane u prvom planu.
Michailidis je rekao da su mnogi turski državljani odbacili turski sunitski muslimanski identitet koji im je nametala država, utišavajući etničko izražavanje kao i tradicije Alevita i drugih. U prokurdskoj Narodnoj demokratskoj stranci (HDP), koja se borila na platformi otvorenosti i različitosti, on je uočio potencijalno rješenje zasnovano na kulturnom i etničkom pluralitetu.
No, turska vlada povezala je HDP s PKK-om, koji su Turska, Sjedinjene Države i EU označile terorističkom grupom, i bacila desetine čelnika stranke u zatvor i otpustila više od 120 gradonačelnika. Michailidis je rekao da kurdska kriza AKP-a posljednjih godina ima ublažavajući efekat na sve etničke manjine.
„Budući da u zemlji vlada ovaj visoki nacionalistički žar, mnogi muzičari nerado pevaju na svojim materinjim jezicima jer misle da će biti optuženi da su izdajnici“, rekao je.
Dok Kurdi čine oko 14 miliona stanovnika Turske, većina ostalih nacionalnih manjina ima znatno manju populaciju, što znači da država ima tendenciju da ignoriše njihove pozive na tradicionalnu muziku. Drugi problem, prema Michailidisu, je taj što mnogi mlađi ljudi unutar tih nacionalnih manjina nikada nisu naučili govoriti svoj maternji jezik i imaju malo interesa za njihove kulturne tradicije.
Ipak, on prihvaća njihovo naslijeđe kao ključno za opstanak ovih zajednica i smatra da bi turska država imala koristi od pružanja većih sloboda.
„Ljudi poput mene i moje generacije, pa čak i mlađi od mene, ponovo se povezuju sa zavičajem putem muzike, plesa, čitanja“, rekao je Michailidis. „Ako režim omogući građanima da se slobodno bave svojom istorijskom prošlošću, sjećanjem, svojim identitetom, u Turskoj će se stvari vrlo pozitivno promijeniti i to će imati pozitivan uticaj na čitav region.“
